Psihološki kutak
Vaš mališan je krenuo u vrtić? Kao što ste i sami svjesni, period koji slijedi predstavlja veliku prekretnicu u životu vama i vašem djetetu.
Kako bismo vam olakšali prilagodbu, donosimo vam nekoliko korisnih informacija i savjeta.
PRVIH DANA BORAVKA U VRTIĆU DIJETE MOŽE:
•oštro protestirati
•svoju bespomoćnost izražavati nesretnim plačem i pasivnošću
•odbijati kontakt s odgojiteljem, ili suprotno tome, biti potpuno orijentirano na njega
•čvrsto držati svoju dudu, bočicu, gazu (prijelazni objekt)
•odbijati hranu ili slabo jesti
•kratko i nemirno ili uopće neće spavati
•ljutnju, što ne može izmijeniti situaciju, izražavat će vrištanjem, zvanjem mame i tate, agresijom usmjerenom na drugu djecu, odgojitelje, stvari itd..
PONAŠANJA RODITELJA koja će olakšati djetetovu prilagodbu na vrtić:
•pozitivan stav roditelja prema vrtiću
•povjerenje u osobe koje će se u vrtiću brinuti za njegovo dijete
•boravak s djetetom u vrtiću tijekom prvog dana
•aktivno uključivanje roditelja u igru i aktivnosti u odgojnoj grupi.
•redovito dovođenje djeteta u vrtić; svakodnevnim dolaskom dijete uči slijed radnji (dolazak u vrtić - odlazak roditelja - boravak u vrtiću - povratak roditelja nakon određenog vremena)
•donijeti stvar uz koju je dijete emocionalno vezano (dudu, flašicu, gazu, dekicu, omiljenu igračku i sl.) i uz koju se može umiriti (tzv. prijelazni objekt)
Kada ostavlja dijete u vrtiću RODITELJ TREBA:
•u terminima koje dijete razumije, definirati količinu vremena koju će dijete provesti samo, bez roditelja (npr. "idem na posao" i sl.).
•naglasiti potpunu vjerojatnost svog povratka ("kad to obavim vratit ću se po tebe")
•navesti odgojitelja kao osobu koja će se brinuti o djetetu ("teta će te čuvati dok se ja ne vratim")
•definirati aktivnosti u koje se dijete može uključiti za vrijeme boravka u vrtiću ("ti se igraj s kockama dok se ja ne vratim po tebe").
•kratko se opraštati s djetetom. U protivnom roditelj ostavlja dojam nepovjerljive i nesigurne osobe što nepovoljno utječe na dijete. Roditelji se iz istog razloga ne bi smjeli zadržavati u vidokrugu djeteta (npr. na hodniku, viriti kroz prozor u djetetovu sobu i sl.).
•Pri povratku po dijete roditelji se ne zadržavaju dugo u sobi (kako ne bi predstavljali uznemiravajući faktor za ostalu djecu). Sa svojim djetetom mogu se, prema želji i potrebi, zadržati/poigrati na hodniku.
ŠTO MOŽE OTEŽATI ODVAJANJE?
•nesiguran, uplakan roditelj
•roditelj koji, ne oprostivši se od djeteta, doslovno pobjegne
•roditelj koji od svog djeteta traži dopuštenje za odlazak (“Mogu li sada otići?”)
•roditelj koji se dugo zadržava na vratima sobe i/ili stalno viri kroz prozor
Zašto?
Djeca u svojim ponašanjima pokazuju tendenciju kopiranja osjećaja roditelja. Dijete koje osjeća roditeljevu nesigurnost i nepovjerenje i samo je nesigurno i nepovjerljivo. U ovoj dobi djeca svoju komunikaciju baziraju na neverbalnim znacima koje primaju iz okoline. Dijete vrlo vješto osjeti vašu ambivalenciju, neodlučnost i nesigurnost.
Rano djetinjstvo je najkritičniji i najranjiviji period u razvoju svakog djeteta. Djeca koja ne dobiju zaštitu i njegu, vjerojatno će u razvoju, kao i u odrasloj dobi imati emocionalne poteškoće, ma koliko se trudili da kasnije nadoknade izgubljeno.
Privrženost označava emocionalnu vezu između malog djeteta i osobe odnosno osoba koje o njemu brinu upravo zato što je taj, prvi odnos, osnova za kasniju komunikaciju i interakciju između roditelja i djeteta, ali i način na koji će dijete postojati i odnositi se u odnosima sa drugim bliskim osobama u svojem životu (prijateljima, partnerima i na kraju svojom djecom).
Uloga roditelja u razdoblju ranog djetinjstva (posebice prve 3 godine života) neizmjerno je važna. Način kako roditelj brine o djetetu ima značajan utjecaj na razvoj djeteta.
Već u dobi od 6 mjeseci majčina usklađenost s dojenčetom počinje ga učiti koja su emocionalna stanja prihvatljiva za druge ljude.
Majčini strahovi, želje, ideje o prikladnosti, osjećaj srama i vlastite fantazije postaju važne te određuju koji aspekti djetetove ličnosti će se poticati i razvijati, a koji će se potiskivati i nestati.
Majka koja se uživljava samo u određeni dio djetetovog unutarnjeg života - koja vrednuje npr. samo njegovu pobuđenost, angažman i aktiviranost, a ne i pasivnost, ili koja obraća pažnju na dijete samo kad se ono osjeća loše, a ne i kad se osjeća dobro - pokazuje djetetu koji dio sebe treba pokazivati u interpersonalnim odnosima. Svojim ponašanjem i reakcijama mu također pokazuje da ga razumije ili ne razumije te može li svoje osjećaje dijeliti s drugima.
Usklađenost majke i djeteta smatra se osnovom za sve aspekte psihološkog razvoja djeteta te utječe na vrstu privrženosti koju dijete razvija prema majci.
Kvalitetna briga od strane majke, odnosno skrbnika, omogućuje djetetu stvaranje pozitivne slike o sebi te dijete sebe doživljava vrijednim da bude voljeno i kompetentnim, a druge ljude doživljava kao osobe koje će biti dostupne kad su mu potrebne i s kojima može biti blizak.
Dakle, osjećaj sigurnosti koji je nastao iz odnosa privrženosti između majke (ili oca) i djeteta stvara osnovno povjerenje ili nepovjerenje u odnosu, na način na koji će okolina reagirati na potrebe djeteta.
Ovaj odnos je baza na kojoj se grade svi daljnji odnosi i kapacitet djeteta da uspostavi pozitivne i harmonične odnose, u vezama, u braku, u prijateljstvima.
Također, odnos roditelja prema djetetu ima svoje korijene u njihovom ranom djetinjstvu. Stoga se roditelji trebaju sagledavati i u funkciji vlastite povijesti, tj. u ulozi djeteta koje su nekad bili, a ne samo u svojoj roditeljskoj ulozi. Roditelji koji imaju dugu povijest neprihvaćanja i neuvažavanja od strane figura privrženosti (od strane majke, oca), vrlo teško stvaraju odnose povjerenja s drugim ljudima. Oni su odrasli znajući da njihove potrebe neće biti zadovoljene, da će ih značajni drugi odbaciti, prema njima se ponašati neprijateljski ili im biti psihološki nedostupni. Sebe doživljavaju kao nepotpune, bezvrijedne i nesposobne. Zato je dobro da i roditelji koji ne uspijevaju uspostaviti emocionalno blizak odnos i dobru komunikaciju sa svojom djecom, uz stručnu pomoć koju potraže za djecu, također povežu i svoja emocionalna iskustva iz prošlosti sa sadašnjim odnosom prema vlastitom djetetu.
Za razvoj sigurne privrženosti, a kasnije i bliskog emocionalnog odnosa sa djetetom važno je da se pitamo dvije stvari:
Što je ono što je potrebno mojem djetetu?
Što je ono što je meni potrebno da bih mu to mogao/mogla dati?
Često djeci dajemo ono što mi mislimo da je nježnost ili sigurnost ili bliskost ali na način ali na način koji djeci nije potreban i time zapravo zadovoljavamo svoje, a ne dječje potrebe.
Promatrajte svoju bebu, upoznajte ju, istražujte ju i uskoro ćete sve bolje znati što joj treba. Ne brinite, djeca su puna razumijevanja i neće vam zamjeriti ako ponekad ne shvatite odmah.
Vaše je dijete počelo gristi? Ništa neobično. To je jedan od načina na koji dijete otkriva svijet i izražava svoje osjećaje dok se ne nauči izraziti riječima. No mogući su i neki drugi razlozi... Što učiniti ili ne učiniti kada vaše dijete ugrize?
Kad dijete počne gristi drugu djecu, to dovodi do jakih emocionalnih reakcija kod obitelji i frustracije jer ne postoji čarobno rješenje kojim se to može spriječiti.
Ako Vaše dijete nekog ugrize, možda se osjećate krivi ili zabrinuti da s djetetom nešto nije u redu, a možda Vas brine i kako će drugi na to reagirati.
Ako netko ugrize Vaše dijete, možda ste zabrinuti za sigurnost i dobrobit svog djeteta, a možda i ljuti na dijete koje ga je ugrizlo i/ili na stručno osoblje vrtića jer nisu Vaše dijete zaštitili.
Možda Vas brine kvaliteta nadzora djece, pogotovo ako se griženje ponavlja, no to se nažalost može dogoditi vrlo brzo i često sasvim neočekivano, pa to ne znači da djeca nemaju odgovarajući nadzor.
Mala djeca često grizu i to je zapravo neizbježno kad se nalaze u grupi. Važno je znati da je to normalno ponašanje i najčešće, u tom uzrastu, NE predstavlja znak da s djetetom nešto nije u redu, da nešto nije u redu kod kuće, niti da nešto nije u redu s vrtićem (jaslicama). Ne moraju sva mala djeca prolaziti kroz fazu griženja, ali u gotovo svakoj grupi djece od 1 do 3 godine starosti naći će se poneko dijete koje grize. Mala djeca imitiraju drugu djecu pa ako jedno dijete počne gristi, vrlo je moguće da će i druga djeca početi gristi.
Zašto djeca grizu?
1.Djeca mlađa od 3 godine slabo razumiju kako njihovo ponašanje utječe na druge (ne razumiju da ugriz boli, pa čak i onda kada ugrizeno dijete ili odrasla osoba burno reagiraju na ugriz)
2.Druga sposobnost koju djeca tek počinju stjecati je samokontrola (zato djeca ponekad budu impulzivna-ne znaju se zaustaviti i učine ono nešto za što znaju da se ne odobrava; mogu ugristi drugo dijete samo zato što je u blizini ili kako bi izazvalo zanimljivu reakciju)
3.Veće bebe i mala djeca su još uvijek orijentirana na oralno iskustvo
4.Mala djeca mogu gristi kako bi izrazila svoju frustraciju (kada su umorni ili bolesni, ne smiju učiniti ili dobiti nešto što žele; moraju s nekim nešto dijeliti ili se izmjenjivati; moraju predugo čekati; ne mogu izraziti što žele, trebaju ili osjećaju; kada su zatvoreni u premalom prostoru i / ili su okruženi s previše druge djece; kad su stavljeni pod pritisak da se prilagode; kad im druga djeca smetaju)
5.Djeca mogu gristi i radi dosade (to je uspješan način za izazivanje tuđe reakcije, zar ne?)
6.Dijete može gristi i zbog pomanjkanja pažnje
7.Dijere može gristi i zbog prevelikog uzbuđenja ili pretjerane stimulacije
8. Ponekad dijete grize jednostavno zato što mu rastu zubi pa mu prija ako nešto ugrize
Što možemo poduzeti kad dijete grize?
1.Naučiti dijete koje je ponašanje prihvatljivo, a koje nije.
(Ohrabrite dijete kada se druži i komunicira na pozitivan način; nakon ugriza, djetetovim rječnikom, tonom i načinom objasnite da nije prihvatljivo nekoga ugristi.)
Maloj djeci treba pomoć da prestanu a ne da ih se smatra "lošom" djecom.
2.Dobro poznavanje djeteta i predviđanje u kojim situacijama bi moglo doći do ugriza može u velikoj mjeri pomoći; i tada ga pojačano nadzirite kako bi se ugriz spriječio. (Ukoliko se uoči neki konflikt među djecom, pomognite razriješiti sukob prije negoli dođe do ugriza)
3.Kada dođe do ugriza, djecu odvojite, utješite ugrizeno dijete i pružite mu prvu pomoć ukoliko je potrebno; ovisno o dobi i sposobnosti da razumije, dijete koje je ugrizlo se udalji, jasno, glasno i jednostavnim rječnikom mu se objasni: "Ugriz boli. Ne smiješ gristi. Mi ne grizemo. Mi grlimo, ljubimo."
4.Nitko ne smije zauzvrat ugristi dijete. To boli i šalje zbunjujuću poruku. Odrasli nikada ne bi smjeli ugristi dijete, ni u igri ni njezno jer dijete ne razumije razliku između ugriza "u igri" i "bolnog ugriza".
Djetetovo stjecanje kontrole nad mokrenjem i stolicom veliki je izazov i za dijete i za roditelje.
Kad Vaše dijete prohoda, počne govoriti u dvosložnim rečenicama i izražavati se na različite kreativne načine, većinu Vaših prijatelja i rodbine zanimat će i je li uspostavilo kontrolu sfinktera. U pretjeranoj želji da kod svog djeteta ubrzaju taj proces, roditelji ga mogu usporiti ili čak kod djeteta izazvati otpor i frustracije koje mogu rezultirati raznim psihičkim smetnjama.
Većina djece je tek u dobi od 15-18 mjeseci zrela za prepoznavanje signala koji im šalje njihovo tijelo; tek u toj dobi postaju svjesni potrebe za pražnjenjem. Stoga ih prije i ne treba stavljati na "tutu". I u toj dobi djeca još uvijek ne mogu dugo zadržavati mokraću pa im se može dogoditi da se pomokre u pelene onog trenutka kad su već signalizirali da trebaju na zahod. Važno je da roditelji ne reagiraju ljutnjom i razočaranjem te da ih pohvale svaki put kad uspiju!
Korisni savjeti:
1. Ne prisiljavajte dijete da dugo sjedi na tuti, dovoljno je da sjedi nekoliko minuta nakon svakog obroka. Čim mu postane dosadno pustite ga da ustane.
2. Ne pretvarajte tutu u djetetovu igračku koju ćete npr. sebi ili djetetu stavljati na glavu, u koju će piškiti i kakati bebe, kauboji i mace, jer ćete time zbuniti dijete u odnosu na osnovnu funkciju kahlice. Neće mu biti jasno zašto bi u jednu igračku vršilo nuždu, a u drugu ne.
3. Nemojte koristiti odjeću s kojom se dijete teško snalazi (zaboravite na složene odjevne kombinacije, hlače s previše gumbića, suvišne pojaseve i slične stvari - vaše se dijete jednostavno neće stići skinuti kada osjeti potrebu za odlaskom na toalet, posebno u prvo vrijeme) Ako je toplo i ako se osjećate dobro s time, pustite dijete da trčkara u donjem rublju ili golo - tako se najbrže svladava vještina odlaska na kahlicu.
4. S obzirom na to da je većina djece u dobi od 18 mjeseci suha preko dana, dobro je u toj dobi skinuti im pelene tijekom dana, posebno ako je ljetno doba. Nemojte očekivati da u toj dobi i preko noći bude suho. No, ako nekoliko noći za redom ostane suho, skinite mu i noćne pelene.
5.Ne uspoređujte svoje dijete s drugom djecom, jer Vaše je dijete jedinstveno i posebno. Ako susjedovo dijete u dobi od 2 godine kontrolira sfinktere, a Vaše dijete to još nije u stanju, sigurno postoji neki drugi važan razvojni zadatak koji je Vaše dijete svladalo zbog kojeg zaslužuje pohvale.
6. Ne postavljajte rokove u kojima dijete treba odbaciti pelene. Mala djeca ne reagiraju dobro na rokove i nemaju koncept vremena kakav imaju odrasli. Programi koji obećavaju da će se vaše dijete skinuti iz pelena za samo tri dana ili čak 100 dana ne uzimaju u obzir djetetovu individualnost. Svako dijete ima vlastiti temperament i svoj skup vještina pa ne postoji jedinstvena metoda koja odgovara svima. Programi koji koriste rokove često podrazumijevaju određene kaznene mjere, nefleksibilni su ili - često - treniraju roditelje umjesto djeteta. Zbog toga se roditelji i djeca osjećaju loše i frustrirano kada ne uspiju ispoštovati rokove.
7. Jednom kad je proces stjecanja kontrole nad sfinkterima započeo, budite spremni i na "male nezgode". Pokušajte razumjeti da taj proces uključuje i djetetove dobre dane, loše dane, zaboravljivost i zaigranost. Potičite ga i ohrabrujte tako da bude sretno i opušteno dok prazni mjehur ili crijeva, kako preranim ili pretjeranim zahtjevima ne biste prouzročili zatvor stolice, odnosno dugotrajno dnevno ili noćno mokrenje.
8. Značajne promjene kao što su rođenje drugog djeteta, polazak u vrtić ili selidba mogu dovesti do regresije, odnosno privremenog povratka u raniju razvojnu fazu. Ako se u vašem životu trenutačno događa bilo što veliko, sačekajte s izlaskom iz pelena. Sačekajte da se stvari malo smire i da se uspostavi normalan tijek aktivnosti. To izaziva osjećaj sigurnosti u djetetu i pomaže mu da se pelena riješi u trenutku kada postoji uobičajena struktura i rutina.
9. Ukoliko Vaše dijete nije uspostavilo kontrolu sfinktera do perioda između treće i četvrte godine, dobro je konzultirati se sa stručnjakom.
10. Imajte na umu da će Vaše dijete najbolje reagirati na ovaj, za njega vrlo zahtjevan, razvojni zadatak uz Vašu ljubav, strpljenje i podršku.
Često se majke pitaju kad je vrijeme da prestanu dojiti. Ponekad i same osjete potrebu da prestanu dojiti, uslijed čega se javlja krivica jer „što ako uskraćuju djetetu ono što mu je bitno“. Kada je „pravo vrijeme“ da prestanete s dojenjem? Danas je sve veći trend da se doji dok god to dijete traži, makar to bilo do treće, četvrte godine života.
Što je onda „ispravno“?
Rekla bih da „ispravno“ ne postoji. Vi poznajete najbolje svoje dijete, koje su njegove potrebe, kakvo je karakterno, koliko je neovisno, potrebito, senzibilno. Vi ste majka i poznajete svoje dijete bolje od ikoga. Čini mi se da je u vezi vas s vašim djetetom pravi odgovor.
Literatura, teorije i trendovi u odgoju često su korisni jer nam pružaju informacije i hipoteze ali na nama je da ih provjerimo, testiramo a onda odbacimo ili prihvatimo.
Postoje određena saznanja koja vam mogu pomoći u sagledavanju vlastite odluke o prestanku dojenja.
Što se tiče samog djeteta, znakovi njegove psihičke spremnosti za prestanak dojenja mogu biti sljedeći:
-sposobno je prilično dugo biti bez majke (tj propuštati podoje kada ne vidi majku pokraj sebe)
-dojenje prije spavanja nije mu neophodno i osim mame na spavanje ga može staviti i druga bliska osoba
-ako se dijete sjeti majke i traži dojku u njezinoj odsutnosti, moguće mu je skrenuti pažnju;
-njegova pobuna protiv mamine odsutnosti može biti burna ali kratkotrajna
-nakon što se majka vrati, sposobno je izdržati neko vrijeme bez zadovoljavanja potrebe za dojenjem (ne baca se na dojku drhteći od nestrpljenja)
Što se tiče postupka odvikavanja od dojke, slijedi nekoliko osnovnih preporuka:
-dijete treba postupno pripremati na to. U vrijeme odvikavanja treba ostaviti što je moguće manje podoja.
Ne preporučujem roditeljima da majka naglo otiđe na nekoliko dana i ostavi dijete na brigu dadilji i li baki
-ako dijete samo postupno ne gubi potrebu, moguće su dvije varijante
a) mama može jednostavno odbiti da ga podoji uz riječi "već si velik" i pretrpjeti njegove proteste i durenje
b) neke mame koriste „trikove“, npr možete namazati bradavice nečim neukusnim uz objašnjenje da se mlijeko pokvarilo; ili možete na bradavice naljepiti flastere u boji uz približno slična objšenjenja
Smatra se da je dob od prve do druge godine života prikladna za odvikavanje djeteta od dojke. Zbog čega? Dijete tada ulazi u novu, veoma važnu životnu fazu – fazu istraživanja okoline, vlastitih granica i mogućnosti. Dijete postaje neovisnije, samostalnije. Ukoliko je emocionalno usmjereno na dojku, simbiotski vezano na majku, ono nema kapaciteta za razvijanje neovisnosti i pojma o sebi.
Iznimno je važno da kroz ova pitanja i dileme prolazite sami sa sobom, da donesete odluku i budete mirni sa njom, znajući da je ona dobra i za vas i vaše dijete. Da li je to odluka da ćete prekinuti s dojenjem ili pak procjenjujete da je vama potrebno još nekoliko mjeseci te posebne bliskosti, oboje je posve u redu. Ono što je jedino važno jest da ste svjesni svojih potreba, potreba vašeg djeteta kao i vaše odluke. Uostalom, prestanak dojenja jest jedan oblik separacije.
Tema ljutnje i agresije vrlo je česta, kako u razvojnoj, tako i u psihologiji odrasle dobi. Dapače, neizbježna je. Osim toga, vrlo često poprima negativnu konotaciju. Biti ljut često se vezuje s impulzivnošću, nemogućnošću kontrole, a potom i osudom okoline. Agresija pak biva vezivana uz termine fizičke agresije, verbalne agresije...u svakom slučaju, shvaća se kao nepoželjni oblik ponašanja i izražavanja.
Djelomice to jest točno. Unatoč tome, važno je imati na umu da agresija kao takva nije nužno loša. Agresija je sastavni dio našeg života te je nužna kako bismo se "energizirali" i pokrenuli za akciju. Agresija jest energija.
Ljutnja je pak emocija, jednako kao i sreća, tuga, ljubomora itd. Ona je osjećaj koji se javlja kao rezultat frustracije jer ne može doći do željenog cilja, a ispod ljutnje se zapravo nalazi ono autentično, bilo to strah, tuga ili bol.
Način na koji izražavamo ljutnju u velikoj mjeri je kulturalno uvjetovan. Tako je mnogo prihvatljivije da su dječaci ekspresivniji u izražavanju ljutnje, dok se od djevojčica od malena (što svjesno, što nesvjesno) očekuje da budu "dame".
Da li je ispravno negdje na sredini? Pomaže li nam kada postanemo svjesni da "ljutnja nije samo ljutnja" te da nema krivih osjećaja? Ono za što jesmo odgovorni jest naša akcija, na nju možemo utjecati. Točnije, ne ljuti mene netko već "ja sam sebe ljutim TAKO što određeno ponašanje/događaj percipiram na određeni način/ugrožavajuće. Stoga, možemo sagledati što me ljuti, zbog čega i kako se snalazim s tim osjećanjem. Postoje ljudi koji "nisu nikad ljuti", ljutnja im je stran pojam. Postoje i oni koji su stalno ljuti, da ne govorimo i agresivni.
Smatram da je važno biti svjestan svoje agresije, kako ne bismo proveli život pasivno agresivni, kontinuirano psihosomatski bolesni ili pak nešto treće. Također, učiti našu djecu da je u redu biti ljut a jednako tako ih učiti kako se nositi s ljutnjom čini mi se iznimno važnom životnom lekcijom.
U nastavku je nekoliko kratkih i jednostavnih uputa kako pomoći djetetu da nauči nositi se upravo s ljutnjom te kako ju na adekvatan način izraziti.
Shema poučavanja djeteta u upravljanju vlastitom ljutnjom predlažem da izgleda ovako:
1. prvo vi umjesto djeteta imenujete njegovo stanje – "ti se ljutis" – te imenujete i mogući uzrok
2. postupno dijete uči shvaćati da se ljuti i povezuje svoje osjećaje s konkretnim uzrokom
3. istodobno dijete uči riječima izražavati svoje želje i potrebe te postizati da drugi shvate što mu treba:"Želim...", "Sada želim da vi..."
4. dalje vi ulazite u pregovore s djetetom o uvjetima pod kojima može dobiti što želi:"Dati ću ti što želiš, ako..."
Tipična pogreška roditelja sastoji se u potiskivanju osjećaja ljutnje u djetetu i potpunom zabranjivanju svakog očitovanja agresije s djetetove strane. Razlog tome je STRAH. Roditelji se boje da će dijete postati "asocijalno" i da neće voljeti svoje roditelje. Dublji razlog krije se u nesposobnosti roditelja da upravljaju vlastitom ljutnjom, koju su im u djetinjstvu jednako tako "zabranjivali" osjećati.
Postoji li usađena fantazija da "ako si dozvolim ljutnju, ona će eskalirati i dovesti do strašnih posljedica"?
Roditelji ne bi smjeli posramljivati dijete i prigovarati mu zbog njegovih osjećaja i zato što nije u stanju zauzdati agresiju.
Biti će loše ako dijete zaključi "Ljutim li se, znači da sam loš; a budući da se ponekad ne mogu ne ljutiti, ljutim se još jače, ljutim se i zato što mi zabranjuju da se ljutim."
Rezultat je taj da dijete neće naučiti kontrolirati svoju agresiju već će samo naučiti kako je potiskivati a to ga oslabljuje i lišava mogućnosti da nauči vladati sobom.
Čini mi se jednom od najčešćih tema "preventivne razvojne psihologije" upravo – Kako pomoći djetetu da ima više samopouzdanja?
Roditelji su često zabrinuti jer "nikako da se osamostali, nesigurno je i ne želi se odvažiti za nove stvari."
Ono do čega gotovo uvijek kroz nešto dublji razgovor dolazimo jest pitanje-Kako je moje dijete postalo nesigurno? Nesamostalno?
Naime, dijete pri rođenju ima potrebu i inicijativu za istraživanje. Ono nema percepciju vlastitog bića te tek nakon godine dana života doživljava sebe kao zasebnu jedinku, jedinku neovisnu od svoje mame. Kakva je ta jedinka? Sliku o sebi dijete stječe upravo prema onome kakve poruke dobiva od okoline, svjesne i nesvjesne.
Situacija postaje kompleksnija kad uzmemo u obzir sljedeće: - roditelj voli svoje dijete i želi za njega sve najbolje, želi da ono uspije u životu, bude samostalno i sretno. No, kakva je naša podsvijest? Da li smo mi kao djeca bili ohrabrivani, podržani i poticani da realiziramo svoje snove? Da li smo živjeli sa "Nemoj, pasti ćeš/opasno je/sklisko je/tu je auto/ozlijediti ćeš se/ mama će plakati ako ti..."? Da li smo bili okruženi bližnjima koji su bili vrlo kritični, tzv. perfekcionisti? Da li "ništa nikad nije bilo dovoljno dobro"? Da li su roditelji bili previše usmjereni jedno na drugo, te je malo dijete steklo dojam da nikad nije dovoljno dobar da bi ga roditelji "ugledali"?
Kao što sam rekla, mnogi su "nepovoljni faktori" koji mogu otežati razvoj samopouzdanja kod osobe. Kao što ste vi nekad bili dijete, a sada odrastao čovjek, koji sa sobom nosi svoje tragove djetinjstva, tako i vaše dijete razvija svoj put, u velikoj mjeri definirano kroz vaša osobna uvjerenja i vrijednosne sustave.
Kad se djeci onemogućavaju prilike za istraživanje i kad na njihove pokušaje osamostaljivanja reagiramo s nestrpljenjem i neodobravanjem te kad im nije dopušteno da donesu bilo kakve odluke, djeca razvijaju jak osjećaj srama i sumnje. Nasuprot tome, djeca koja razvijaju zdrav osjećaj autonomnosti su ona kojima je pruženo bezbroj prilika za istraživanje i osamostaljivanje.
Neke od strategija kojima će roditelj i odgojitelj unapređivati samostalnost malog djeteta su sljedeće:
-pružite djeci mogućnost izbora: neka dijete odluči koju će šalicu upotrijebiti, koju ćemo mu priču pričati, koje će voće jesti, u kojoj će se aktivnosti okušati
-potičite djecu da sama obavljaju ono što mogu ( mogu si natočiti sok, djelomično se i odjenuti, pomagati pri pospremanju igračaka nakon igre)
-ostvarite djeci sigurne prilike za manipuliranje materijalima, ne propisujući pravilan način
-potičite djecu da fizički istražuju svoje okruženje (penjanje na brdo, skakanje s prve stepenice)
-ponavljajte aktivnosti, tako da djeca imaju mnogobrojne prilike za uvježbavanje i unapređivanje svojih vještina
-omogućite djeci dovoljno vremena za rad sa svakim materijalom, kako bi mogla eksperimentirati, izabirati i iskusiti rezultate svojeg djelovanja
Vjerujem da unatoč konkretnim praktičnim savjetima po pitanju odgoja i pristupa djetetu, u osnovi je nemoguće pristupiti djetetu prema "kuharici". Uvjerena sam da je svako dijete individua za sebe te da je jedino ispravno tako i pristupati.
Previše je faktora koji možebitno utječu na razvoj istog, počevši od genetike, utjecaja okoline (bliže i daljnje) i tome slično. Stoga, ovim letcima vas pozivam više na zajedničko i ponaosob promišljanje na temu odgoja i vlastitog pristupa sebi i svom djetetu. Vjerujem da je dobrobit takvog pristupa dugoročno "isplativija" od "pet koraka do sreće".
Ljuti li se vaše dijete kad nije sve "uz crtu", kad ne nacrta savršeno? Kad ne recitira pjesmicu savršeno? Kad mu nije sve po planu i kako si je zamislilo da treba biti? Da li imate osjećaj da je "non-stop" u nekim pravilima, normama, očekivanjima kako bi stvari trebale biti/izgledati.
Prema definiciji, perfekcionizam opisuje osobu koja je zadovoljna jedino s najvišim standardima.
Kad malo razmislimo o temi perfekcionizma, kao da više nije jasno da li je to dobra ili loša osobina. Društvo u kojem živimo koncipirano je na način da potiče, promovira i cijeni izvrsnost, uspješnost i natjecateljski duh. Važno je "iz kakve si obitelji", kakve si imao ocjene u osnovnoj školi, da li si išao na natjecanja i koja. Koji si bio na natjecanjima. Ne znam dobivaju li se ekstra bodovi za upis u gimnaziju ako 3x tjedno pomažeš starima i nemoćnima?
Važno je biti zgodan, uglađen, ne predebeo, ne pretanak; imati obitelj s po mogućosti dvoje djece, dva auta i dobrog muža/ženu.
Kao da smo svi "ušemljeni" u socijalne norme, kalupe i ni sami se ne osjećamo dovoljno uspješno ukoliko ne odgovaramo tim istim normama.
To je faktor sredine, koji u svakom slučaju utječe na nas kao ličnosti.
Jednako tako, genetika igra svoju ulogu. Netko po prirodi ima crtu perfekcionizma a netko je "flegma" od rođenja. Netko ima modele u obitelji koji funkcioniraju na način da "nikad nije dovoljno dobro" a neki pak odrastaju s "tri je kraljevska ocjena".
Kako onda odrediti da li je perfekcionizam nešto oko čega trebamo brinuti ili pak biti ponosni? Vjerujem da je pitanje balansa.
Naime, biti na ijednom kraju pola nije dobro. Važno je biti fleksibilan i prilagodljiv u datoj situaciji. Znati procijeniti da je izvrsnost potrebna je pitanje životne mudrosti. Isto tako, uživati u nekim drugim situacijama, takve kakve jesu, bez da je važno koliko su uspješno ili savršeno odrađene, također mislim da je životna vještina.
Danas društvo cijeni perfekcionizam. Koji šef prigovara jer mu je radnik perfekcionist?
Istovremeno, vjerujem da bi svaki perfekcionist ponekad htio biti "jednostavan, bez nerealnih očekivanja" zbog svojih živaca i konstantnog nezadovoljstva i frustracija. U konačnici, temeljna emocija u pozadini perfekcionizma jest sram.
Stoga, predlažem da pratite svoje dijete, "ugledavate ga" i pokušate procijeniti da li je i ono perfekcionist. U nastavku predlažem nekoliko ideja za ublažavanje negativnih obilježja perfekcionizma.
Ovi znakovi mogu vam pomoći da prepoznate je li vaše dijete na putu da postane perfekcionist:
o Je li vaše dijete vrlo uredno? Postaje li vrlo uzrujano u okružju koje je neuredno ili dezorganizirano?
o Ponaša li se kao da mora savršeno obaviti zadatke da bi vam udovoljilo?
o Pridaje li prevelik značaj detaljima u svom radu? Npr. stalno briše dio crteža i ponovno crta dok nije zadovoljno
o Kritizira li često svoje prijatelje? Ljuti li se često na svog suigrača ako pravi pogreške za vrijeme utakmice?
Kako pomoći djetetu da izbjegne zamke perfekcionizma?
o Ne izražavajte ljubav samo kad dijete ostvari postignuće
o Pohvalite trud, a ne rezultat
o Pružite dobar primjer, pokažite djetetu da se trudite, borite
o Pokažite kako da tolerira nered (s vremena na vrijeme je u redu da neke stvari budu neuredne)
o Smijte se s djetetom, našalite se na račun "grešaka"
o Budite što opušteniji, koristite prilike za odmor, relaksaciju
o Ne prosuđujte druge na temelju uspjeha, neka dijete od vas nauči prihvaćati ljude bez da ih dijeli na dobre i loše
o Ne kupujte skupe poklone i nemojte davati nagrade za svako djetetovo postignuće
o Ne uspoređujte dijete s drugom djecom i njihovim uspjesima
Mišljenja sam da smo došli u doba druge krajnosti u odgojnim metodama. Naime, dok prije 50 a i 20 godina nije bilo govora o "dječjim pravima", Hrabrom telefonu dok je odgojna metoda često bio kukuruz i šiba, danas kao da smo otišli u drugi ekstrem, u strahu da vlastito dijete ne "traumatiziramo" povišenim tonom, zabranom i granicom.
Apsolutno ne podržavam a niti odobravam (nekadašnje) grube metode "odgoja". Ono na što bih pozvala vas u ulozi roditelja jest da pogledate koliko u odnosu sa svojim djetetom zaista držite ulogu roditelja? Čini li vam se da je prisutan disbalans u smislu da dijete "šefuje" vama, manipulira a vi gasite požar i bojite se kad ćete stati na "nagaznu minu"?
Ponekad iz silne ljubavi i želje da svom djetetu pružimo sve u životu, najbolje što znamo i možemo, zaboravimo veliku važnost jasnih granica i strukture, koja omogućava djetetu osjećaj sigurnosti i stabilnosti. "Moj roditelj zna što čini, čak i kad mi se to bas ne sviđa".
Neke majke kažu da im bude lakše podržati sebe u ulozi roditelja pri frustrirajućoj situaciji postavljanja granica tako što naglas kažu djetetu „Ja sam tvoja mama, ti si dijete i sada se moraš obući.“
Prirodno je i ljudski da testiramo gdje su granice drugoj osobi. To činimo (ne)svjesno u prijateljskim, partnerskim, poslovnim odnosima. U dječjoj dobi pojam granica još je značajniji. Dok u odrasloj dobi granice služe kako bismo definirali odnos, u dječjoj dobi granica definira sliku djeteta o sebi. Dijete sebe definira s obzirom na reakcije okoline u kojoj se nalazi. Ono jest u razvojnoj fazi egocentrizma u velikom dijelu predškolskog razdoblja života. Doživljava sebe kao centar svijeta, gleda svijet kroz „svoje naočale“ i primarno je usmjereno na zadovoljenje svojih potreba. U toj fazi znatiželjnog istraživanja svijeta oko sebe, upoznavanja niza pojava, predmeta, ljudi, potrebno mu je i nužno da osjeća „okvire“ u kojima može radoznalo nastaviti istaživati. Kaos, bezgranična sloboda i nekonzistentnost na dijete ne djeluju oslobađajuće i podržavajuće već zbunjujuće, stvarajući osjećaj nesigurnosti. Prirodno i zdravo je za dijete da ima jasno definirale granice.
Što se tada dogodi? Dijete je pametno. Iako ne zna izgovoriti, verbalizirati svoje nesvjesne potrebe, ono kreira privid strukture. Počinje testirati granice. Kad napravi neku nepodopštinu i roditelj se naljuti, dijete dobije poruku „aha, to je znači – ograda“. I tako isprobava razne situacije kako bi shvatilo gdje su djetetove ograde. Što su roditelji nedosljedniji po pitanju djetetovih granica, to će dijete biti zbunjenije i imati snažniju potrebu za ispitivanjem istih.
Ovdje su neki od znakova u ponašanju vašeg djeteta koji vam mogu pomoći da procijenite jeste li previše popustljivi:
o Dijete plače ili iz bijesa baca stvari dok nešto ne bude po njegovom. Ovakav ispad bijesa je normalan u drugoj ili trećoj godini, ali ne i kad dijete navrši petu ili šestu godinu.
o Dijete ima problema u zadržavanju prijatelja i igranja s drugom djecom. Djeca kojoj se previše popuštalo imaju poteškoće s poštivanjem tuđih osjećaja, što ih može učiniti neprihvaćenim od strane vršnjaka. Kad vaše dijete preraste puzanje obratite pažnju na to kako dijeli stvari s drugima, kako vraća tuđe stvari, i kako napreduje u drugim socijalnim vještinama
o U vašu kuću jedva mogu stati sve igračke, a ono i dalje traži još; poučite dijete da ne može uvijek dobiti što poželi
o Dijete je pretilo zbog popuštanja u prehrani, pr. Previše brze hrane, slatkiša...
o Dijete očekuje da za njega učinite neke stvari koje može i ono samo.
Kada je u redu da kažete "sada je dosta!"
Koncept super roditelja –biti sve i učiniti sve – je zaista iscrpljujući i ima ogromnu cijenu.
Važno je znati da nema savršenih roditelja i da takvi uostalom djeci i ne trebaju. Djeci su potrebni, recimo to tako:"dovoljno dobri roditelji" a prije svega roditelji koji su živi ljudi, stvarne osobe koje izražavaju svoje osjećaje i potrebe i koji ih neće štititi od života niti biti njihove žrtve.
Podržite sebe i svog partnera u tome da radi dobrobiti vašeg djeteta postavite jasna pravila. Dijete će vam biti zahvalno, posebice kad jednog dana shvatite da ste ga pripremili za uspješno funkcioniranje u samostalnom životu.
U Hrvatskoj gotovo trećina brakova završi razvodom ili razdvajanjem, a u velikim gradovima prosjek je još veći.
Iako je razdvajanje roditelja vrlo stresno za djecu te iako djeca i roditelji smatraju razdvajanje glavnim gubitkom, važno je znati da se razvod obično događa nakon kronično nesretnog braka. Upravo kronični sukobi u obitelji dovode do emocionalnih problema djeteta, više nego razvod sam po sebi.
Istraživanja pokazuju da nesretne cjelovite obitelji uzrokuju veće poteškoće kod djece nego razvedene obitelji, ako se tijekom razvoda vodilo računa o emocionalnim potrebama djece.
Kako djeca reagiraju na razvod roditelja?
- gotovo kod većine djece će izazvati osjećaj tuge nakon spoznaje da će roditelji živjeti razdvojeno
- djeca mogu plakati i postati vrlo tiha i odsutna
- mogu biti zabrinuta i bojati se da će drugi roditelj otići te postati ovisni o njemu
- ponekad se javlja i strah da će dijete biti ostavljeno i da onaj roditelj koji je ostao s njim može nestati
- mogu imati noćne more ili odbijati spavati u vlastitom krevetu
- vjerojatno će se brinuti za roditelja s kojim ne žive i biti će tužni zbog njih
- neka djeca mogu početi ponovno mokriti u krevet, sisati palac, tepati
- ponekad izražavaju svoje frustracije kroz bijes i prkos
- djeca mogu reagirati kroz promjene u ponašanju i povlačenjem iz društva vršnjaka, manje se družiti, biti pojačano razdražljiva i plačljiva
Kada se roditelji rastaju dijete treba:
• biti zaštićeno od sukoba odraslih i njihove svađe
• znati unaprijed što će se dogoditi
• imati kontakt s oba roditelja
Kako postupiti prema djeci tijekom procesa razvoda:
• unaprijed pripremite što ćete reći
• kažite zajedno s partnerom (ako je moguće) djetetu za razvod, jezikom koji će dijete razumjeti
(važno je ne iznositi detalje već jasno i konkretno objasniti djetetu s poantom da se mama i tata nisu slagali, puno su se svađali i odlučili su da neće živjeti zajedno. To što se mama i tata ne slažu, nema nikakve veze s djetetom te ga oba roditelja silno vole)
• recite djetetu onoliko koliko je potrebno da razumije promjene koje će uzrokovati razvod
(nemojte lagati djetetu da se "ništa neće promijeniti", "sve će ostati isto", budite realni i iskreni, imajući pri tome u vidu dob djeteta)
• dozvolite djetetu i ohrabrite ga da postavlja pitanja o prošlosti (Kad obznanite djetetu razvod, njemu se javlja bujica pitanja, strahova, fantazija; važno je da dijete može s vama podijeliti svoje osjećaje, dvojbe, nezadovoljstva i to bez straha da će time vas izgubiti/povrijediti/rastužiti)
• recite mu i naglasite da nije ono uzrok razvoda, da nije ono krivo
• recite im da ih oboje jako volite
• posvetite više vremena svojoj djeci i budite im emocionalno dostupni
(Bitno je da u procesu razvoda ne "razmažujete dijete" na način da uslijed vlastitog osjećaja krivnje djetetu popuštate, nekontrolirano udovoljavate njegovim željama. Djetetu je u tom periodu potrebna struktura i jasnoća, važno je da održi dnevni ritam koji je imalo i prije razvoda. Unatoč tome, budite emotivno dostupni za svoje dijete, za zajedničko druženje i dijeljenje potreba)
• ohrabrite ih da izraze strah, tugu i ljutnju
• ne tražite djecu da biraju strane
(Često se događa da roditelji "blate" onog drugog, i to upravo pred djetetom. Da li ste svjesni da blateći njegovog oca/majku blatite dio njega (jer ruku na srce, pola djeteta jest od vašeg partnera), a time djetetu šaljete poruku da i ono ne valja, niti jer je dio tog roditelja niti jer je dijelom kao on niti jer ga dijete jednako voli i treba kao i vas?)
• kad ste s djecom, sklopite primirje s partnerom, čak i ako se ne slažete
(Ne slažete se kao partneri i stoga ste odlučili rastati se, no nemoguće je da se rastanete kao roditelji svog zajedničkog djeteta)
• razlikujte i odvojite vlastite potrebe od dječjih potreba
(Važno je prepoznati što vama treba u datom trenutku, kako ne biste upali u zamku da vlastito dijete opterećujete svojim osjećajima ljutnje, usamljenosti, straha, izgubljenosti. Vaše dijete treba ostati u ulozi djeteta, a vaša uloga jest uloga roditelja. Držite tu ulogu a podršku u tom teškom i napornom razdoblju potražite u prijateljima, roditeljima, stručnoj osobi)
Sve je aktualnija i prisutnija zabrinutost od strane stručnjaka zbog utjecaja koji gledanje crtića ima na djecu, primarno misleći pri tome na agresivnost kod djece.
Navedena tematika najzastupljenija je upravo u vrtićkim krugovima, s obzirom da su djeca te dobe "najveći fanovi crtića"a istovremeno su i vrlo podložni utjecajima okoline.
Zbog čega je ova tema sve prisutnija? Vjeruje se da postoji više razloga. Za početak, nove generacije i način življenja donose neke nove izazove (da ne kažem probleme).
Prije 50 godina nije ni bilo tolike prisutnosti tv-a, a kamoli crtića. Utjecaj medija na usmjeravanje svijesti široke mase nije bila u toj mjeri zastupljena i snažna. Djeca su se više igrala vani, osmišljavala razne igre a u kući boravili samo kad vrijeme ne dozvoljava suprotno. Fizički posao je bio prisutniji, a čini mi se i da su obitelji (svi članovi obitelji) bili uključeniji upravo u te aktivnosti.
U drugu ruku, crtići prije 10, 20 godina kao da su bili nekog drugog karaktera. Unatoč jasnoj razlici između dobrih i loših likova, agresivnost je bila znatno manje prisutna u crtićima, kao i sam rivalitet između likova.
Danas je vrlo naglašen faktor izgleda, moći i uspjeha, a "dobri junak" može koristiti jednako agresivne metode kao i "zli junak", jer je on "dobar i snažan".
Prilikom crtića, djeca bivaju bombardirana reklamama. A koje reklame se vrte u to vrijeme?- Reklame za brzu hranu i igračke. Slučajnost?
Kukati jer je "nekad bilo bolje/lakše/normalnije" ne donosi nam nista produktivno, a uostalom - svako vrijeme ima svoje i pozitivne i negativne strane. U svakom slučaju, televizija kao takva postaje vrlo značajan faktor u "odgoju" naše djece. Cilj ovog letka jest da osvještavamo sebi samima koliko je taj utjecaj jak a potom jasnije sagledamo kako se u datoj situaciji ponašati.
Negativni utjecaj gledanja tv-a/crtića jest primarno vezan uz razvojnu dob djeteta.
Dijete do 2 godine ne bi uopće trebalo/smjelo gledati televiziju, jer u toj dobi ono nije sposobno percipirati smisao prikazanog sadržaja, a da ne govorimo o tome da u toj dobi dijete nije sposobno razlikovati realitet od televizijskog sadržaja.
Djeca su u predškolskoj dobi iznimno sklona imitaciji i učenju prema modelu, što znači da dijete iznimno dobro "prekopira" ponašanje osoba/likova u njegovoj sredini koji su njemu značajni. Ono što je pri tome važno jest da ono to čini nekritički, što je posve normalno s obzirom na njegovu predškolsku dob. No, zamka jest u tome da ono upija ono što mu je ponuđeno, a uloga odraslog jest da mu "filtrira" kvalitetu sadržaja koja će doći i do djeteta.
Također, u ovoj dobi djeca nisu sposobna procijeniti namjeru nekog ponašanja. Naime, ponašanje se smješta u kategoriju- dobro/loše te su pravila vrlo važna. Takav nivo razmišljanja otežava djetetu selektivnost i kriticizam u kontekstu uviđanja razlika između dobrih i loših postupaka/likova.
Logična posljedica višesatnog gledanja tv-a dnevno jest manjak utroška energije i kalorija, a samim time i sve češću temu pretilosti kod djece. Djeca nam postaju sve deblja, motorički nespretna, siromašnog vokabulara i poteškoća u verbalnom izražavanju. Zbog čega? Iako imaju priliku čuti širok raspon riječi, ukoliko nemaju priliku u živom govoru izvježbati/koristiti iste, dijete biva zakinuto za iznimno važan aspekt svog razvoja.
Mašta? Dok smo prije morali dobro promisliti i izmisliti kako od komada drveta i jednog čavla osmisliti igračku za cijeli dan, danas djeci bivaju servirane i igračke i sadržaji za animaciju; iako dijete tako razvija svoje kognitivne kapacitete, da ne kažemo "vijuge u glavi", ono nažalost nema priliku da koristi i razvija vlastitu maštu.
Kako možemo smanjiti negativni utjecaj tv-a na naše dijete?
• Ograničite vrijeme gledanja televizije i ne odstupajte od toga.
• Ne držite televizor u dječjoj sobi.
• Ne gledajte crtiće rano ujutro niti navečer prije spavanja.
• Komentirajte s djetetom sadržaj koji gleda na televiziji.
• Isključite televizor za vrijeme obroka/ nemojte jesti ispred tv-a.
• Budite dobar primjer tako što ćete i sami regulirati vlastito gledanje televizije.
• Umjesto da tv bude stalno upaljen, radije organizirajte zajedničko gledanje. Snimajte korisne, zabavne i edukativne programe.
• Redovito odlazite s djetetom u prirodu/park. Predložite svom djetetu bavljenje i drugim aktivnostima.
"Kao darovitu, odgajatelji uvijek izdvajaju djecu koja mnoge stvari rade prije, brže, uspješnije i drukčije od svojih vršnjaka i koja u tome imaju bolja i viša postignuća."
U bujici definicija, možemo izdvojiti da je riječ o djeci koja imaju kognitivne kapacitete iznadprosječne za svoju dob uz razvijenu kreativnost i specifične osobine ličnosti- motivacija za rad, zanos u ovladavanju vještinama
Potencijalna darovitost VS Produktivna darovitost:
- u predškolskoj dobi, vrlo je teško govoriti o produktivnoj darovitosti, jer se dijete vrlo malo te je razvoj intenzivan. Ono što možemo jest prepoznati potencijale djeteta te mu osigurati obogaćenu sredinu koja će podržati njegove potencijale te mu olakšati put do ostvarenja produktivne darovitosti.
Predškolska dob djeteta i jest "čarobna" jer su djeca još uvijek neiskvarena, upijaju poput spužvi i cijeli život je pred njima. Roditelji su i dalje najvažnije i primarne osobe u njihovim životima te utjecaj koji imamo na njih jest neprocjenjiv. Osobno to doživljavam kao neiscrpno bogatstvo koje nam je dato.
Neki od mitova i predrasuda o darovitoj djeci:
1. Darovitost je u potpunosti stvar genetskog nasljeđa ILI pak stvar utjecaja okruženja
2. Darovitu djecu stvaraju preambiciozni roditelji koji djecu nagone na postignuća iznad njihovih stvarnih sposobnosti
3. Darovita djeca su bolje adaptirana, popularnija i sretnija od prosječne djece
4. Sva su djeca darovita i zato nema potrebe za posebnim obogaćenim programima
5. Darovita djeca će sama uspjeti, bez ičije pomoći
6. Trebaju konstantno biti pred izazovom /zaposleni, ili će se ulijeniti
7. Trebali bi biti jednako zreli na akademskom, tjelesnom, socijalnom i emocionalnom planu
U nastavku vam nudim kratku kontrolnu listu za vas tj vaše dijete. Moj prijedlog jest da si date vremena i pokušate ju ispuniti, prateći svoje dijete, njegovo funkcioniranje, razmišljanje, osjećanje.
Kontrolna lista za ranu predškolsku dob:
Je li vaše dijete prohodalo i progovorilo prije prosjeka svojih vršnjaka?
Može li se vaše dijete na nešto usredotočiti neobično dugo?
Očituje li vaše dijete napredne motoričke vještine i je li općenito, spretno u tjelesnim aktivnostima?
Je li vaše dijete radoznalo i zainteresirano za okolinu, sklono istraživanju i otkrivanju značenja pojava u njoj?
Ispituje li stalno zašto, gdje i kako?
Ima li vaše dijete razvijen rječnik?
Očituje li posebne sposobnosti u područjima npr. rješavanja problema, glazbe, matematike ili umjetnosti?
Je li dijete strastveno preokupirano temama i pitanjima koja drugu djecu ne zanimaju? Oduševljava li se neočekivanim stvarima?
Kontrolna lista za stariju predškolsku i ranu školsku dob:
Velika intelektualna znatiželja, želja da dozna "zašto" i "kako" o svijetu i događajima koji ga okružuju
Superiorne misaone sposobnosti, sposobnost bavljenja apstraktnim predodžbama
Neobična ustrajnost i potreba da završi započeti zadatak za svoje vlastito zadovoljstvo
Iznimna mentalna brzina, brz odgovor na nove ideje
Sposobnost brzog i lakog učenja, odlično pamćenje
Bogat rječnik, povišena osjetljivost za jezike općenito
Istančana moć zapažanja /promatranja
Bujna mašta koju iskazuje kroz verbalno izražavanje ili druge oblike kreativnog izražavanja
Sklonost traženju neobičnih rješenja nekog problema
Inicijativnost, poduzetnost, preferiranje samostalnog rada
Vrlo razvijen osjećaj za humor
Visoki osobni kriteriji, perfekcionistički pristup svemu
Nestrpljenje sa samim sobom i drugima, traženje odraslih za razgovor
Širok raspon interesa, neobično široko znanje i duboko poznavanje određenog područja
Želja da usmjerava druge u igri ili grupnim aktivnostima
Zaokupljenost filozofskim pitanjima od općeg značaja
Pozivam vas da se obratite s pitanjima, nedoumicama, ukoliko imate potrebu za smjernicama ili savjetom vezano uz razvoj i potencijalnu darovitost vašeg djeteta.
Polako ali sigurno dolazi na vrata i upis djeteta u školu. Većina roditelja doživljava prelazak svog djeteta iz vrtića u školu kao veliku prekretnicu, kako u njegovom, tako i u svom životu. Razumljivo, naravno.
Kako će pak dijete percipirati polazak u školu, u velikoj mjeri ovisi od stava samog roditelja. Ukoliko školu doživljavamo kao nešto pozitivno, mjesto gdje će dijete učiti, stjecati nova prijateljstva, družiti se - vjerojatnije je da će dijete s osmijehom krenuti u školu.
Ako pak i sami nismo sigurni "kako će se dijete snaći", da li će "moći ostati sjediti na miru", "da li će se s ikim sprijateljiti", dobro je provjeriti da li je taj strah uistinu opravdan ili je pitanje normalne roditeljske zabrinutosti.
Što je to što se procjenjuje kod djeteta prije polaska u školu?
Važno je da je dijete tjelesno spremno za školu s obzirom na dob; to se primarno odnosi na visinu, težinu i mišićnu snagu djeteta.
(*predškolac voli biti u pokretu, spretan je, koristi se jedaćim priborom, veže vezice na cipelama; pravilno drži olovku, voli crtati, pisati, izrezivati)
Bitna je i kognitivna spremnost za školu, koja uključuje
-predznanje o sebi i svojoj obitelji (ime i prezime (svoje i roditelja), adresu i broj telefona, siguran put od kuće do škole…)
-prostornu orijentaciju (desno, lijevo), vremensku orijentaciju (danas, jucer, sutra), poznavanje količina i veličina
-brojanje (min do10) i računanje (zbrajanje i oduzimanje na konkretnom materijalu do10)
-pamćenje i reproduciranje pjesmica i priča
-dobru pažnju (oko 15-20min, namjerna pažnja)
-razlikovanje i imenovanje boja; razvijenost grafomotoričkih vještina
Ono što smatram važnim za spomenuti jest da se ponekad pretjerana važnost daje upravo ovom aspektu djetetova razvoja. Naime, iako je potrebno da je dijete kognitivno spremno za školu, to nije jedini faktor te nije dobro dijete procjenjivati temeljem izoliranih kategorija razvoja.
Presudni faktor za procjenu djeteta nespremnim za školu najčešće bude manjak emocionalne zrelost, velika zaigranost, nezainteresiranost za školsko gradivo (i predškolsku pripremu za školu), nemogućnost usmjeravanja pažnje i koncentracije na dati sadržaj. Mnogo rijeđe djeca kaskaju u kognitivnom aspekt razvoja.
Znamo i iz vlastitog iskustva da u konačnici uspješni ljudi nisu oni koji su "iznimno pametni" već oni koji su snalažljivi, suradljivi; oni znaju procijeniti bitno od nebitnog, "kada je dobro nešto reći a kada prešutiti", ukratko – to su ljudi koji su socijalno vješti.
U predškolskoj dobi, socijalna spremnost za školu podrazumijeva:
-ostvarivanje uspješne komunikacije s vršnjacima i učiteljima te mogućnost suradnje s drugima
-poštivanje dogovorenih pravila, usvajanje društvenih normi
-kulturno ophođenje (hvala, molim, izvoli, oprosti)
-suradnja i dijeljenje s prijateljima te rješavanje malih sukoba dogovorom
-izražavanje vlastitih želja i potreba i uvažavanje tuđih
-komunikativnost i asertivnost (znati reći "ne", odoljeti pritisku vrnjaka)
Emocionalna spremnost za školu usko je vezana za socijalnu spremnost a odnosi se na to da je dijete postiglo određeni stupanj stabilnosti. Lakše kontrolira emocije nego u prethodnim fazama razvoja, viša mu je razina tolerancije na frustraciju te lakše podnosi neuspjeh.
Od roditelja se dijete u ovoj dobi odvaja bez većeg straha.
Sada je spremnije čekati na zadovoljenje svojih želja i potreba.
Dijete ima uglavnom pozitivnu sliku o sebi te je samostalno u brizi za sebe. Također, motivirano je za učenje te pokazuje interes za isto.
Govorna spremnost za školu odnosi se pak na izgovaranje glasova čisto i razgovijetno. Dijete može na temelju slušanja rastaviti riječi na glasove i spajati glasove u riječi (glasovna analiza i sinteza: nos = n-o-s; r-u-k-a = ruka); razumije i slijedi verbalne upute; izriče riječima što želi, treba, misli, osjeća; sluša i sudjeluje u grupnom razgovoru ; pripovijeda u logičnom slijedu (početak-sredina-kraj)
Za kraj, imajte na umu da i djeca imaju brojna pitanja vezana za početak škole:
Što se očekuje od mene, Što će biti ako.. Tko me (ne)voli... Tko je najjači...Zašto svima ide bolje nego meni? Zašto me učiteljica ne voli? Zašto sam tako glup? Zašto...?
Posvetite razgovore s djecom na tu temu, slušajte dijete i uvažite njegove misli i osjećaje.
U narednom tjednu obilježava se Tjedan psihologije. Fokus je na informiranju i senzibiliziranju javnosti o tome „čime se sve psiholozi bave“ i u kojim sve situacijama se ljudi mogu javiti za pomoć.
Donedavno je bio uvriježen stav da „psihologu idu ludi ljudi“ i da „ako tražim pomoć psihologa, to znači da sam nesposobna sama rješavati svoje probleme/ odgajati dijete…“.
Na navedeni način i dalje dio ljudi razmislja te nažalost, za pomoć se jave tek kad „gori pod petama“ i kad su se neki problemi ukorijenili i postali mnogo složeniji. Samim time, potrebno je i više napora i vremena da bi se stanje popravilo..
Unatoč tome, važnost bavljenja mentalnim zdravljem sve više postaje priznata u širim krugovima javnosti te su ljudi mnogo otvoreniji pričati o sebi, svojim osjećajima, frustracijama i poteškoćama s kojima se nose. Sve je jasnije da osim fizičkog zdravlja postoji i psihičko/mentalno zdravlje. Također, sve je jasnija poveznica između ova dva aspekta.
Psiholozi su zaposleni u gotovo svim djelatnostima sa različitim opisima radnog mjesta psihologa. Jedno od njih jest i vrtić.
Što radi psiholog u vrtiću?
U vrtiću psiholog prati razvoj djece na svim razvojnim područjima, uočavajući eventualna razvojna odstupanja, bilo u području razvojnih teškoća ili potencijalne darovitosti. On također provodi psihološku razvojnu procjenu djeteta.
Ukoliko je zamijećeno neko razvojno odstupanje, već u ranoj dobi kreće se s dodatnim poticanjem razvoja i ranom intervencijom.
Da bi praćenje i poticanje razvoja svakog djeteta bilo u skladu sa njegovim potrebama i potencijalima, nužan je timski rad. On uključuje suradnju sa ostatkom stručnog tima (pedagog, logoped, edukacijski rehabilitator, zdravstveni voditelj, fizioterapeut), odgojiteljicama i roditeljima.
Psiholog kontinuirano provodi edukacije, predavanja i radionice za odgojiteljice i roditelje.
Isto tako, provodi individualne konzultacije i savjetovanje.
Roditelji se javljaju za savjetovanje s raznim temama – upitima o razvoju djeteta, zabrinutosti zbog mokrenja u gaćice / krevet, poteškoća u uspostavljanju kućnih pravila i granica, povučenosti djeteta i manjka socijalnih vještina. Ponekad su prisutni tikovi kod djece, nagle promjene u ponašanju i emocionalnim reakcijama djeteta…Roditelje zanima i kako djetetu objasniti nadolazeći razvod roditelja i kako mu olakšati predstojeću promjenu.
Psiholog u vrtiću procjenjuje i spremnost djeteta za školu, te daje misljenje o korisnosti potencijalne odgode ili prijevremenog upisa u školu.
Ukoliko je procijenjena potreba, dijete se uključuje i u individualni terapijski proces.
Zbog čega sve to?
Nitko nas ne uči roditeljstvu i čini se kao da je to “nešto s čim se rodimo“. Nažalost, to nije tako, a posljedice nesvjesnog roditeljstva mogu biti poražavajuće za dijete.
Sve veći broj roditelja svjestan je važnosti predškolskog perioda djeteta za njegov život kasnije. Roditelji sve više shvaćaju koliko je bitan emocionalni aspekt razvoja djeteta (a ne samo usvajanje akademskih znanja) i koliko rana iskustva u djetinjstvu definiraju ličnost i ponašajne obrasce djeteta u odrasloj dobi, kao i njihov roditeljski stil jednog dana.
Upravo zbog navedenog, roditelji imaju svakodnevno niz pitanja i dilema koje podsjećaju da je „roditeljstvo najteži posao na svijetu“.
Samo neka od pitanja su - Što sve utječe na roditeljstvo i stil roditeljstva? Kako se nositi sa tantrumima djeteta/ ispadima bijesa/ dramama u dućanu/ svađanjem s braćom? Kakav odnos razvijamo s djetetom, kako pomoći djetetu da bude samouvjereno?
Često svoje sumnje roditelji dijele s drugim roditeljima, bilo u parkićima ili na forumima. Jedna od mogućnosti jest i provjeriti svoje sumnje sa vrtićkim psihologom.
Ukratko, usluge koje nudi psiholog u vrtiću:
-razvojna procjena djeteta
-procjena spremnosti za školu
-savjetovanje roditelja uživo
-internet savjetovanje
-individualna terapija s djetetom
-predavanja i radionice za roditelje
Barbara Tomašić, mag.psych., dipl.psihoterapeut
Sve se češće govori o "terapiji igrom". Laički govoreći, terapija igrom je "isto što i terapija za odrasle, samo što je prilagođena i primijenjena na djecu i dječji jezik." Poznati dječji terapeut Garry Landreth objašnjava:„U terapiji igrom, igračke su kao djetetove riječi a igra je djetetov jezik“.
Ukoliko pitate dijete nakon terapije što je radilo, ono će uglavnom reći – „Igrali smo se“. Ako roditelj nije upoznat s cijelom pozadinom terapije s djecom, može pomisliti – „Možeš se i doma igrati, a ne da te vodim terapeutu na igru.“
Roditelji mogu pomisliti i da bi trebali dijete voditi na „pravu terapiju“ a ne na „terapiju igrom“.
Terapija igrom je prava terapija. Igra je medij kroz koji se terapija odvija. Igračke su medij kroz koji dijete komunicira, uči, otkriva samog sebe, dijeli svoja iskustva i kreira siguran terapijski odnos. Igra je samo most u terapiju.
Terapija igrom primjenjuje se s djecom od 3 do 12 godina, te je nerijetko u igru uključen i roditelj. Elementi terapije igrom koriste se ponekad i s adolescentima i odraslima kao dio terapijskog procesa.
Sam termin „terapija igrom“ moze „na oko“ sugerirati da je riječ o nečem „jednostavnom i prpošnom“ za dijete. No zapravo je riječ o ozbiljnom procesu.
Terapija igrom započinje razgovorom s roditeljima i praćenjem djetetove igre. Praćenjem djetetove igre, terapeut dobiva niz informacija – kako dijete podnosi odvajanje od roditelja, na koji način se dijete igra s igračkama.
Srž terapije igrom jest da je ona vođena od strane klijenta – djeteta. Terapeut ne sugerira djetetu s kojim igračkama da se igra ili što da radi. Umjesto toga, on nudi toplinu, empatiju i nježno strukturiranje koje djetetu omogućuje da daje značenje kroz istraživanje i igru koju odabiru.
Primjerice, ako je dijete nesamostalno u donošenju odluka, terapeut će odgovoriti – "Ovdje je na tebi odluka". Ako dijete pita – „Kako to slovkati? Kako to nacrtati?“, odgovor je „Ovdje možeš slovkati ili crtati kako god ti želiš“.
Kada je dijete ljuto ili testira granice, terapeut prepozna kako se dijete osjeća i preusmjeri ponašanje. Primjerice, kad dijete postane pobuđeno, terapeut može sugerirati da umjesto šaranja po zidu oni mogu zajedno šarati po papiru, udarati vreću ili derati papir.
Kad bi terapeut rekao djetetu “Ajmo pričati o tome kako si agresivan u vrtiću“, ono bi se zatvorilo i ne bi htjelo pričati. Imati terapeuta koji vjeruje djetetu je posve drugačije od onog na što je dijete naviklo. Poruka koju terapeut šalje djetetu je - Ja ću te prihvatiti bez obzira na sve i vjerovati ću ti da ti znaš kamo ići. Upravo iz navedenog stava otvara se prostor za promjenu.
Dijete uči da svaka odluka koju donese ima svoje posljedice. Bitno je uvažiti djetetu osjećaj koji ima. Ponašanje je ono koje ima svoje posljedice. Upravo taj način rezoniranja omogućuje uvažavanje djetetovih osjećaja. Isto tako, time se djetetu šalje poruka da je njegovo ponašanje a ne ono kao biće/osoba - problem te da uvijek postoje drugi načini za izražavanje jakih osjećaja kroz prihvatljivo ponašanje.
O psihoterapiji općenito...
Ideja većine ljudi o „pravoj terapiji“ jest pomalo „filmska“. Dijete/odrasla osoba sjedne na kauč. Ozbiljan terapeut koji je „pokupio svu pamet ovog svijeta“ mirno sjedi i daje čarobne recepte koji praktički instant prosvijetle jadnog klijenta, koji je "sad eto postao spreman na život."
Nažalost, ili na sreću, to nije tako. Dubinska promjena u osobi dešava se polako, postepeno a odgovori se nalaze u nama. Posao terapeuta jest suptilno i podržavajuće omogućiti klijentu okruženje koje će mu pomoći da sebe otkriva, ugledava u ono bolno i ugodno te kreira adekvatnije načine bivanja u svijetu.
U samoj drži, terapija igrom nije bitno drugačija od terapije s odraslima. Naime, medij je drugačiji. S odraslima terapija uglavnom ne sadrži igračke i igru. Istovremeno, promjena u terapiji dešava se upravo kroz paradok "ne forsiranja promjene". Tek kad se osjetimo prihvaćenima, vrijednima takvi kakvi jesmo, oslobađa se nova energija potrebna za novi pokret, rizik i promjenu. U osnovi, terapija se svodi na ono ranjeno, povrijeđeno, ljuto dijete u nama. S djecom je to malo dijete "vrlo blizu,a s odraslima je ono negdje tamo stisnuto…"
Barbara Tomašić, mag.psych.dipl.psihoterapeut